Nemam nista sa tim

Nego stvarno nisam imao vremena da pisem vec duze vremena. Ova djubrad kapitalisticka su me pritisla i nedaju mi da pisem na blogu u roku radnog vremena. A kuci ja nemam vremena.

Jebiga, u medjuvremenu se svasta izdesavalo.

Desilo se i svjetsko prvenstvo u Fudbalu u Australiji. Djeca se napalila i pocela kupovati fudbalske lopte umjesto onih jajastih za ragbija koje su inace dominantne. Sutaju tu okruglu loptu po parkovima. Bas me zanima hoce li to pomoci razvoju australskog fudbala.

Imao sam i nekavih prica da pisem i svakojake ideje su mi padale na pamet samo nije bilo vremena.

Mozda mi se ideja o pisanju bloga i istrosila, svi pisu blogove. Kao to je fora.

Anyway, sto bi rekli mongoli, nece me biti mjesec dana a kada se vratim pisacu malo vise.

Cekaju me cevapi, bureci, baklave, domace torte i svasta jos lijepoga i naravno jos nekih nabacenih 3-5 kilograma. :D

Nesto sam se raspravljao na forumu. Pa mi je zapelo za oko i generalno vec kako to ide po ovim velikim korporacijskim mjestima boravka tj. tamo gdje radimo.

I mogao bih da pisem sta hocu i koliko hocu.

A nista mi ne pada na pamet.

Za vikend sam naletio na neku kompilaciju Gipsy Kings-a.
Nisam is slusao pa ima desetak godina. Ali mi je to pokrenulo lavinu sjecanja.

Negdje pred novu godinu 1989 odnosno za docek nove 1989 ili 90, ne sjecam se vise. Isli smo docekati Novu u Dubrovnik kod nekog prijatelja koji je tamo studirao pa cemo se kao svi potrpati u taj podstanarski stancic i proslaviti.
I docek je krenuo onako kako treba, sa hranom, picem, djevojkama. I nas domacin je nam je u neka doba pustio na kazetofon neku jako dobru, kako on rece, muziku, dobio je od nekog mornara.

I gruhnuse, one gitare i spanski ritmovi i sve to nekako pjevljivo (laj lo laaaaa) i super.
Nama je se to svidjelo istog momenta i do nove godine i ranog jutra smo slusali gipsy-ije. Problem je bio sada kako presnimiti tu kazetu. Hajde ti sada nadzi gdje da kupis praznu kazetu u Dubrovniku Prvog Januara? Na kraju sam zrtvovao jednu kazetu Springsteena i presnimio sebi.

Kada smo dosli kuci nastavili smo da slusamo Gipsy-ije i ko je god dosao kod mene uvijek je se to okrenulo u festu i divili smo se onim skalama koje su ovi izvlacili na akusticnoj gitari. I bilo je to nesto super, nesto samo za moje drustvo, nesto egzoticno, nesto nepoznato....

Tri mjeseca poslije ti isti Gipsy-iji su trestali iz svakog kafica, auta, restorana, radio postaje, televizora. Nestalo je one egzoticnosti i specijalnosti, nestalo je do te mjere da su mi se ogadili. Nasa Pop i Folk estrada je uveliko pozajmljivala od njih pa je ono Laj loooo Laaaa postao skoro pa i folklorni uzvik.

Poslije su ih svakako uzeli ameri pod svoje i upropastili i ono malo specificnosti sto im je ostalo. Tako su im ubacivali orgulje, latino ritmove i gudace i ritam masine.

Ipak ona prva dva albuma su ono sto ih je izbacilo u svjetsku orbitu a meni ostaje osjecaj specijalnosti jer sam se odvaljivao na njih kada niko nije.

Eto desetak godina poslije, kada sam ih ponovo slusao sem tih sjecanja ostalo je ono prazno Laj looo laaa.



PS: Gipsy-iji su ponudili svoj materijal da snime plocu u PGPRTB i ovi su odbili jer nisu vidjeli nista vrijedno snimanja u njihovom materijalu.

Huh, sto se ruznih stvari nadesavalo ovih mjesec dana.

Bolje ni da ne pocnem.

Ruzne vijesti od kuce tj. doma. Ruzne vijesti i bolesti u nasoj kuci. Bas sam bio Down.

Nekako je sve proslo. Ostale su one ruzne iz postojbine i trenutno sam na Stand By, ono ako treba kupujem kartu i letim kuci. Strah me toga.

Hajde ako ista stvari su se promjenile makar ovdje u Sydney-u i osmjeh je se vratio.


Elem, za vikend smo izasli vani, ono, musko drustvo. Idemo u zivot i ko zna kada cemo se vratiti kuci.

Ludi provod.

Poslije svirke u Q baru gdje je svirala "Nadja i njezin orkestar 101 svijece"(Najdja je poljakinja koji ima Band sastavljen od makedonaca, australaca i mog bivseg profa muzickog, pa sviraju nase sevdalinke, Mostar Sevdah Reunion, Sabana Bajramovica i Bregu i to prodaju ako svoje) bilo nam je dosadno otisli smo u salu prekoputa i tamo je bio neki Striptiz show. Eh, tamam za nas, ono muske. Striperke su bile prave i kvalitetne(show je inace bio postavljen i placen zbog necijeg rodjendana). I ono sto me iznenadilo je bilo to da je bilo jako mnogo lezbejki koji su plesale jedna sa drugom, dirale se i ljubile (nekako mi logicno da lezbijke gledaju zenski striptiz ali mi ovi homici nisu bili jasni). I bilo je nekih pederskih parova ali u mnogo manjem broju. Ovih obicnih smrtnika tj. hetero nisam skoro ni primjetio da je bilo sem nas cetvorice.
Posto nas je predstava zanimala, narucili smo pice i naravno da smo stali sa ledjima uza zid.

Poslije sam se malo bolje zagledao u te striperke, i vidio im u ocima, njihovu nesigurnost i onaj djelic sekunde kada im neugodno pred skidanje grudnjaka. Pokreti su bili besprekorni, kao i koreografija ali meni je u sjecanju ostao onaj izraz tih lijepih lica kada im je neugodno i ipak taj preostali dio osjecaja srama.

Posmatrao sam i one lezbijke. I cinilo mi se da je i njima bilo neugodno zbog nas "hetero". Ono, maze se, ljube se i onda posto osjete nase poglede, dignu pogled i vide da ih mi gledamo. I onda je bilo nesto kao brzo obaranje pogleda i jos strastvenije ljubljenje i mazenje. Nesto kao:"Vidite, ne mozete nam nista."

Vjerovatno bi vecina obicnih heteromuskaraca ostala napaljena do kraja ovakvim prizorima (ono, tajna zelja i skrivena perverzija svakog muskarca je da neku lezbejku izvede na pravi put), meni je to bilo nesto neobicno i osjetio sam jako puno nesigurnosti u toj citavoj erotiziranoj atmosferi.
Nesto kao:"Ovo je super, ali samo u ovom nasem malom zatvorenom svijetu."

Mozda se varam ali to utisak koji sam donio sa te veceri tj. jutra.

Organizovao sam na poslu da cu danas doci malo kasnije.

Jutros smo se probudili i prosli kroz onu uobicajenu rutinu jutra i spremanja na posao i odlaska na isti.
Medjutim nisam otisao. Obilazio sam prodavnice cvijeca koje su danas krcate raznoraznim cvijetnim aranzmanima.

Izabrao sam jedan, kupio onaj baloncic na stapicu koji kaze da je volim.

Otisao, do nje na posao, pozvao je da sidje da ne bi pravio onu kvaziromanticnu i izvikanu foru od odlaska u ured gdje svi gledaju sa odobravanjem i zaviscu. To prepustam Richard Geeru.

Izisla je pred zgradu i predao sam joj cvijece. I ljubili smo se na parkingu kao teenageri.

U Sydney-u postoji jedan Band zove se Masala(po nekom sicilijanskom selu).

I Band cine muzicari iz Poljske, Makedonije, Senegala, Urugvaja, Ukrajine, i jos nekih zemalja. Vodja Banda je Australac po imenu Dzosh.

Prvi put sam ih otisao vidjeti na preporuku nekih prijatelja i mogu reci da su me oduvali. U pol Oxford Street-a u Sydney-u puca Chockek, Djurdjevdan je, ciganskih ritmovi, salsa, senegalske melodije.. ono sto bi se reklo, World music tj. svjetska glazba tj. muzika.

I kako to vec ide mi smo to mjesto preporucili nekim drugim prijateljima pa se to i proculo pa su onda ovi iz Masale poceli da sviraju vise ovih juznoslavenskih i ciganskih melodija. I kao sto se moglo i predpostaviti jedna nasa ljepotica je ugrabila tog Dzosa i sada se "druze" tj. zabavljaju. I opet kako to vec ide, znamo se pa sam onda jednom prilikom upoznao i njega na lokalnom bazenu.

I pocnemo pricati, o muzici o cemu drugome. I pitam ga odkuda on australac da se napali na ono nase... Umpa, dumpa... tamtaratam? Kaze da, kada je ima bend odavno i da vec dugo sviraju tu "svjetsku muziku" samo kada je pogledao Kustin "Underground" Bregina glazba tj. muzika oduvala i rekao je sebi:"Ovo cemo svirati ili me nece biti!" I stvarno sviraju jednom tjedno u jednom Pub-u i plus ovako gdje su nekakvi festivali.

Kako smo nastavili pricati, ja sam mu pricao o Sabanu Bajramovicu, Bregi, i generalno o ciganskoj glazbi koju sada svi krcme je nije zasticena nikakvim autorskim pravima (naravno i on to presucuje i nekako neupadno na tim svirkama je gura kao svoju). Jer ima jos Bandova po Sydney koju sviraju slicno, Nadja i Giga su pokupili puno toga pogotovo od Brege i jos su na jedan ciganski chochek ubacil stihove na poljskom (Nadja je poljakinja i simpaticno zvuci kada pjeva "Jutros mi je ruza procvjetala"). I ponudim mu da mu doturim kopije Sabana Bajramovica i Ljiljane Butler oba albuma radjena sa Mostar Sevdah Reunion.
Napravio sam kopije i doturio mu ih na jednoj festi i poslije zaboravio na sve to.

Nakon nekoliko dana stize mi SMS u kojim mi se jako puno zahvaljuje i kaze kako mu mnogi daju CD-eje ali ovo je nesto sto je toliko super da ne prestaje da slusa i da je takva vrsta glazbe upravo ono sto ga insprise. Hajde, rekoh, neka se ovo nase jos malo vise procuje. Nase, nije nase ali eto ciganska muzika a i Mostar Sevdah Reunion je nesto ipak jako specificno i izrazava ono specificno sa nasih prostora.

Cekam da prodje neko vrijeme pa cu opet da odem da ih pogledam... mozda ce u medjuvremenu da uvrsti koju pjesmu u svoj reportoar. :)

ih, da vidimo hoce li uspijeti

Sanjao sam sinoc da je Balash opet dosao u Australiju (iako je rekao da nece vise) i da je koncert bio u nekoj vecoj kafani. Ionako, sve zadimljeno i stolovi puni pica i svi onako sretni i zagrljeni pjevaju.

Svirao je sve one stvari koje inace ne izvodi po sadasnjim koncertima. Pjevao "nemam nista sa tim", "ostaje nam to sto se volimo" "juliju", "morao sam da se odselim", "naposletku", "sina jedinca", "laganu stvar", "plavu baladu".

Ustvari sumnjam da sam toliko dugo sanjao, samo sam nekako osjecao da je te pjevao. I kada sam se propudio nekako mi je bilo "fajn" a jutro je bilo tmurno sa puno vjetra i naglo je zahladilo.

Sta mi bi pa sam njegao sanjao??????

U stvari, ljepota. Procitao sam mnostvo blogova tj. upisa u blogove i sve je mnogo opustenije nego na forum.hr.

Na forumu je uglavno frka, gledaj ko ce kome da "spusti", ko ce koga da nadmudri, ko ima vise znanja i podataka i tako eventualno da "pobijedi" u raspravi. Ovo se odnosi na podforum Politika. Imas i mnostvo onih koji hvataju na "galamu i vrijedjanje" jer nepoznaju tematiku niti raspolazu sa dovoljno podataka koji bi ih stavili u poziciju ravnopravnog sugovornika. Ne znam da li bi ih podijelio na tabore ali uglavnom postoje struje i podstruje.

Mislio sam da ih detaljnjije opisem ali moguce je da se ovaj upis ipak stavi na forum pa sam ga nadrljao.

Internet forumi imaju svoje cari. I dobra rasprava ili svadja te moze dovesti do toga da se navuces na temu ili forum. Pa onda postanes onako, "pravo" ovisan da se navuces kao na drogu. Imas likova koji postaju vec godinama, u stvari, i ja sam jedan od njih. Samo shvatio sam jos sa plavog foruma da zblizavanje sa drugim forumasima i koristenje PM-a kao neki vid "podkomunikacije" kvari cari foruma. Malo je nezgodno da se javis nekome na PM i kazes :"hej, slazem se sa tobom, ja sam taj i taj kako se zoves i odakle si?" Ovaj ti odgovori sa:" ej, ja sam taj i taj i misli da onaj nick nije u pravu... a inace sam iz...." I vec si zeznuo stvar, vise sa ovim nemozes da se svadjas jer ga "znas".
Bolje da ostane prica sa onim likovima i nikovima. I sa avatarom i nikom stvaras neku drugu sliku o sebi nego sto si u RL. Vecina doduse, to koristi da izkazuje neke svoje nize strasti i porive.

Nasao sam na internetu i mostvo linkova koji se bave specificno tematikom internet foruma i prica, kategorija, tematika, moderatorstva, trollova, flame-wars-a i sl.

Gadna neka potreba da se pokazes i dokazes "da si u pravu". Jer to bi trebao biti valjda cilj rasprave, dokazati drugome da ono sto on zastupa je u krivu a ono sto ti kazes je pravilno. A i potreba se druge podjebaje (da budem vulgaran ali neka druga adekvatnija rijec mi trenutno ne pada na pamet), kada zelis da drugima izvuces zivac i u tome nalazis neku car, jer se ovaj uhvatio na tvoj mamac.

Postao sam preozbiljan, nije mi bila namjera, doduse mnogi shvacaju forume preozbiljno.

Evo opet pocinju pripreme na taj put u domovinu, kuci, svojima.

I nekako uvijek nas spopadne uzbudjenje, radost, trema, nostalgija i sta sve ne.

I kada dodjemo, uvijek je velika radost, pricanje, ispijanje kava, hranjenje svim mogucim ljepotama nase kuhinje, ispijanje svih onih domacih alkolohnih pica. Pa onda opet pricanje pa sjedenje, pa izlazenje i sve tako. Uvijek nabacim najmanje jedno tri kile za tih sest tjedana.

I opet obilazim svoj grad u kojem su mi sve precice znane, i prolazi me sjeta i krenu sjecanja, pa ovdje sam bio sa ovom, ovdje sam se razbio ko... kada je onomade poledilo pa pao snijeg preko toga, ovdje sam isao u skolu, ovdje je zivjela ona. Pa na kolace kod najboljeg slasticara, na burek kod onoga.. i sve tako.

Samo sto primjetim, da napolje izlaze neki novi klinci, neke nove ljepotice, neki drugi mladi lavovi. Setam i sjednem u svoj nekadasnji kafic, i kao popicu kafu i vidim konobara koji je i onda radio( a mislim da smo i generacija) kako je ocelavio, odebljao i kako je usporio. "Gdje si?" "Evo me, sta ima?" Vidim da me ne prepoznaje. Vidim da su oni iz moje generacije vec odavno prestali izlaziti na ta mjesta, izlaze oni sada mnogo rjedje i to u neke svoje kafice koji su im pred nosom, a ako se izlazi onda je to negdje dalje gdje ne dolazi bas svako i svakakav.
Prolazim pijacom i nude me skupim cigaretama, najnovijim CD-ima i sve tako u startu su me procitali da nisam "njihov" a ja bih tako zelio da budem "njihov" ali nisam uzalud mi zelja. Drugacije sam obucen, drugacije osisan, sve na meni je drugacije i sve govori kako sam od onih koji su dosli na godisnji.
Tako da koliko god se trudio uvijek cu bicu onaj sto je nekada pripadao njima.

I zato kada zavrsi ovaj godisnji i mi se natrpamo najnovijim CDima, filmovima, domacom rakijom, cokoladama i ostalim dobrima, mi krecemo natrag svojoj kuci u Tudjinu.

Evo prezivjeli smo sve ove praznike, polako se vracamo u normalu i u onu rutinu sto nam krade dane, vikende, mjesece, godine; pa do slijedeceg puta tj. godine.

Kod nas ovdje vrucina, sparina, cas przi sunce, pa zahladi malo kisom pa onda je vlaznost vazduha nekih 80% i ono, lije znoj iz mene, nemozes spavati. Eno sinoc sam nekako odspavao 3 sata, uzalud ventilatori i ostale djidje midje. Otvoreni svi prozori i kao trebao bi da bude propuh a ono nista. Zavjese ni da se mrdnu. Jutros je sat zalupao a ja nisam znao gdje se nalazim i hajde na posao i evo jedva gledam, pisem nesto da ne bi zaspao za stolom. A veceras opet imamo neku festu, neznam kako cu to izgurati.

Elem, nije to razlog mog piskaranja ovdje. A mozda i jeste.

Sretna vam 2006

Da vam se sve lijepo ostvari, da se ponovo zaljubite, da nadjete ono sto ste oduvijek trazili, da se volite, da se ne brinete, da vam bude onako, ono, bash.

Da se lijepo provedete na doceku, da uhvatite nekoga/ku, da .....

Ma sta da vam vise kazem?

Sve najbolje..... :)

Prezivjeli smo i ovaj Bozic.

Bilo je i ove godine vruce za poluditi. Ali i to ima svojih prednosti jer poslije fenomenalnog dorucka otvaranja poklona, peskire na ramena i bodyboarde pod ruku i na plazu. Australci se tradicionalno okupljaju za Bozic na plazi ili oko plaze, gdje provode taj dan. Prodje u kupanju i rostilju ili vec donesu sve sto im treba i onda tu imaju bozicni rucak.

Poslije ide spremanje za vece i sve sto ide uz to. A na Bozic a tako i novu godinu festamo u sorcevima i majicama i bosi. To je stvar na koju sam se nekako teskom mukom navikao, sada mi bas i nepada tesko. Ono, okicena jelka sa svim sto ide uz to a napolju plus trideset i nesto.

I na kraju se sve to svede na obicno "jedi, pij, jedi, pij".

A meni bi trebala ona posebnost bozic dana u hladnom decembru gdje nemozes napolje jer je hladno i napadao je snijeg, i ono okupljanje rodbine i otresanje snijega na vratima, gdje se brzo ulazi u kuci i skidaju kaputi, salovi, kape. Popije se nesto ljuto, da se covjek ugrije. Na ovim australskim temperaturama to bas i nema smisla.

Ali eto, prezivjeli smo i ovaj Bozic.

Dakle ucio sam kcerku kako da naduva balon od zvakace gume u ustima.

I mogu vam reci da nimalo nije lako.

Ono, prvo dobro izvaci novu zvaku dok ne izgubi sav onaj secer i dok ne postane kompatna masa.
Isto tako moras stalno zvaku razvlaciti po jeziku tako da postane rastegljiva.
Onda zubima razvuces zvaku preko jezika i napravis polubalon, poveces jezik nazad i pocnes duvati kroz polubalon zvake kroz polu otvorene usne.

I to bi bilo to. Dali je iko ikada napisao neko upustvo za duvanje balona? Gledam ovo svoje upustvo i izgleda jednostavno ali je jako tesko objasniti.

Dakle, prvo uzmes jednu veliku debelu zvaku, pa onda.....

Pa nesto gledam i citam i pravo da vam kazem malo mi je i dosadilo. Nekako sam sebi stavio tu obavezu a prodje dana i dana, da mi se nista ne pise.

Nesto me pucaju ozbiljne teme u zadnje vrijeme. Valjda su i neka ozbiljnija vremena, a opet nisam tako zamisljao ovaj svoj blog. Mislio sam da cu imati vise inspiracije za neka lezernija pisanja. Medjutim nema je, mislim, te inspiracije.

Pisati o ljubavi nemogu, jer tu je. Dakle ne nedostaje mi pa nemam mi potrebe o njoj ni pisati ni raspravljati. O lijepim danima i zalascima ili izlazcima sunca mi se trenutno ne pise jer sam se navikao na njih pa mi nisu vise neki bum.

U medjuvremenu sam se i sazivio i sa Australijom i onim sto ide uz to. Doma vise ne pripadam i na tu cinjenicu sam se davno navikao. I to cu opet potvrditi kada budemo isli ovog ljeta u nase krajeve.

Gledam nesto statistike bloga.hr i stojim sasvim pristojno medju prvih 1500 blogera a ni broj komentara nije za zanemariti :D mada mi je smijesno da neko broji komentare i da je to neko mjerilo.
Kao sto vise komentara to je bolji blog, valjda se blog pise zbog sebe.

Evo desava se i u Australiji.

Australija se busa u prsa sa svojim mulitkulturalizmom, proslocu koja se zasniva na doseljnicima iz svih dijelova svijeta. I jos uvijek dolaze, da se primjetiti da u zadnje vrijeme ima sve vise onih iz Afrike. Unazad par godina ili kada sam ja spustio se na tlo Australije i nije bilo crnaca, bili su Aboridzini koji izvode svoje plesove pred turistima i zive u nekim predgradjima gdje nije dobro prolaziti u nocne sate.

I koliko god se ponosili multikulturalizmom, ipak su se australci oduvijek dijelili na one True-Blue Aussies dakle one koji su anglosaksonskog porijekla, ili POM (prisoners of her Majesty) i na WOGs. Wog su manje vise svi ostali doseljenici mada i tu ima podjela na Yugos(sva bivsa juga), Lebos(lebanonci i ostali arapi), Greeks, Italians i ostali. WOGs spadaju u onu grupu koja, kao, nije Cool jer su dolazili iz nekih krajeva koji su imali cudne obicaje, tradicije, nacine odjevanja, kuvanja.
Cool doseljenici su Francuzi, Nijemci, Holandjani i generalno sjeverni dio zapadne europe.

I koliko god dugo zivjeli zajedno ipak je ostalo to "podbadanje" sa tim da su obicno prve generacije bile na udaru dok su vec druge generacije (oni koji su rodjeni ovdje) vec bili cistokrvni australci koji imaju neke roditelje koji imaje neke cudne obicaje ali to je nesto od cega nemozes pobjeci. I svi imaju jako losa iskustva iz djetinstva gdje su ih druga skolska djeca dirala zbog nacina kako su ih roditelji oblacili, kakve su im sendvice pravili za skole, zbog boje kose i tena. Ali to je bilo nesto sto bude i prodje jer se vremenom ionako sve to asimilira u australsko stanovnistvo koje govori sa tim cudnim australskim akcentom.

Skupina koja je kao problematicna su ovi Lebos (libanci i arapi). Sto zbog svoje jake kulturne i vjerske pozadine, sto zbog stava odbojnosti i donekle straha koji izazivaju kod ostalih; oni su se nekako najlosije prilagodili ili da kazem, da se i nisu htjeli prilagoditi. Tako da imas dijelova Sydneya u kojima hodas kao da si u Istambulu ili Siriji ili tako nekom bliskoistocnom gradu. Nacin zivljenja su promjenili ononoliko koliko im je odgovaralo a to je da idu u Shopping, da voze auta, da rade u firmama kako se ovdje traze od radnika ovdje, osnivaju svoje firme i rade, izlazenje i provodi su uglavnom za muskarce.
Sve ostalo su zadrzali bas onako kao i u svojim domovinama. Od nacina odjevanja, hrane, ponasanja prema zenama, muskarcima, djeci, zakonu.

Jedan od razloga zasto su se australci kao pobunili protiv ovih je navodni njihov stav prema zenama.
Australska kultura je bazirana na zivotu na plazama i samim tim to uslovljava surfanje, kupanje, bazene, kupace kostime kako za muskarce tako i za zene. Beach Culture (kultura plaze) godisnje ima obrt od po nekoliko milijardi dolara.
Sa druge strane imas ove sto obnazene vide samo u casopisima, na televiziji, u pornicima i na plazi.
U njihovoj kulturi se smatra da zene koje su obnazene i koje se pokazuju su manje vise voljne za seksualne odnose na najobicniji mig. Ili najblazi primjer su zene koje na bliskom istoku izvode trbusni ples. To su zene koje su izvanredne za oko ali se niko "castan" nebi zenio sa njima. Tako i ove sa plaze, i naravno nepoznavajuci suptilna pravila zavodjenja ili koketiranja, flerta oni (muskarci bliskoistocnog izgleda) nastupaju preotvoreno, cak i nasilno sto ih naravno nece dovesti do zeljenog rezultata. Sve to skupa dovede do toga da se zene zale na njih i naravno da se osjecaju ugrozenim, sto opet budi kod australskih muskaraca drevni osjecaj "zastite nasih zenki". Sve me to podsjeca na ono nase kada su "seljaci" dolazili na more i gubili se u toj ogromnoj masi obnazenih zenskih tjelesa, i oni su naravno nastupali "seljacki", preotvoreno, direktno i skoro nasilno.

Na tu vrstu muske obrane koja je uvijek prvo verbalna ovi bliskoistocnog izgleda odgovaraju muski tj. nasilno. I eto sranja. Na sve se to jos dodaju nazivi nacija, vjere i slicno i frka je kompletna. Jos su se mediji ukljucili i napumpali sve to kraja. I sve je to dobili naziv "Medjurasni sukobi u Sydney-u".


Postoji prica da je se u srednjem vijeku seljacima dopustalo da borave u gradskim zidinama samo do sumraka, svaki koji je nadjen poslije tog vremena bio je kaznjavan batinama, a razlog za to je bio da se seljaci nisu znali ponasati kako treba u gradu i da su uvijek pravili pizdarije.

U Singapuru su me zaprepastile cijene automobila.

Inace zaprepastilo me je:


Kinezi i jos neki azijati su me zaprepastili time sto mljackaju dok jedu i to je kao znak da uzivaju u hrani.

Nijemci su me zaprepastili time sto im je sasvim normalno prdnuti u drustvu.

Norvezani u svom nacinu oblokavanja.

Yorkshir-cani svojim dijalektom

Englezi svojim suptilnim smislom za humor.

Armenci svojom gostoljubivoscu.

Rusi svojim lopovlukom.

Indijci svojim obicajima.

Iranci svojim pop pjesmama.

Odbojnost prema strancima u sjevernoj Holandiji.

Australci i ljetni Bozic i Nova Godina.

........

..........

Juce sam isao u svoj lokalni shopping centar.

Ludilo, nema druge rijeci. Treba ti Bejzbol Palica da se probijas kroz onu guzvu. Sve se kupuje, svega nestaje pa se ceka da dodje nova posiljka.

Oznojeni Djeda Mrazovi sjede na svakom uglu sa ekipom fotografa koji namjestaju uljepsane klince kako da se slikaju sa Djeda Mrazom, koji strpljivo propituje djecu da li su bila dobra i sta bi zeljala za Bozic.
Umorna djeca su nervozna i vriste i otimaju se, roditelji pokusavaju da ih smire. Redovi pred kasama su poveliki a jos je ostalo 20 i nesto dana do Bozica.

Kupuje se sve zivo, od MP3 playera, PSP2 do onih kicerajskih jelki i djeda mrazova u skoro prirodnoj velicini koji pjevaju cijeli dan kada ih ukljucis, moj favorit je Homer Simpson Mraz. :)

Sreca pa jos nisu nastale one navale na kupovinu hrane, kupuje se kao da ce rat ili smak svijeta, za sada je akcenat samo na poklonima.

Gdje nestade onaj Bozic kojeg je tako bezobrazno ukrao Djeda Mraz 1900ineke godine kada je se CocaCola dosjetila da na Sjevernom Polu zivi Djeda i Gospodja Mraz?

Koliko se sjecam Bozic je porodicni praznik. U krugu porodice i eventualne poklone donese Mali Isus ako ih donese. Na Badnjak se posti da se pripremis za Bozicne gozbe. Ujutro se okupi oko jelke i bude bogatiji dorucak, pa na Misu. Pa poslije kod Glave porodice tamo je rucak. Kod nas je to bilo kod Bake i onda je ona ostavljala nama unucima po nesto novaca koje je stedjela od svoje penzije. I taj iznos je obicno bio dovoljan da se kupi neki kolac u slasticarni a to je bila velika stvar.
Tek sutra dan se ide rodjacima i prijateljima ali prvi dan Bozica je za porodicu. I opet su to darivanja ali sitno, nije to nista veliko.

I gledam sada sta se sve dariva. Sve manje ostaje toga cemu ce se djeca istinski radovati. Cime da ih obradujes slijedece godine ako im ove godine kupis PSP2? Nije u pitanju cime, biti ce slijedece godine nesto drugo ali nevjerujem da ce efekat velicine poklona imat na djecu. Navikla su se na velike poklone.

Odrasli normalno poslije sve ove frke oko kupovine i organiziranja, padnu sa nogu na taj i sta im ostaje je da sjede i ozderu se i napiju jer su odmor sa pravom zasluzili.

I tako iz godine u godinu, sve vise, sve bolje, sve skuplje; a Bozic? Pa on i nije bitan, vazno je da je se dobio najnoviji MP3 Player.

To je taj veliki dogadjaj. Dosao je i na mene red da udjem u svijet odraslih. Sve je kako treba. Stan je prazan. Sve sam sredio, usisao, prebrisao jos prije dva sata. Ona ce stici za petnaestak minuta.
Naoruzan savjetima iskusnijih, odgledao sam sve kasete sa tom tematikom. Stavljam dzezvu punu vode, samo jos da ukljucim kolo.
Nervozan sam kao djavo. Hoce li sve biti kako treba. Okupan, ocesljan ma kao da sam se spremio kod doktora. Skupog aftershave-a sam polio po sebi nekih pola boce. Setam po sobi. Provjeravam gramofon, jeste, Sade je postavljena i vec se vrti po cetvrti put.
Joj, mozda je se predomislila i nece doci. "Ma hoce, rekla je."
Hocu li se snaci sa grudnjakom, svi kazu da je to najtezi dio. Jos jednom provjerim jastuke.
A sta ako ne dodje? Nece mi valjda to uraditi. Prekinucu odmah sa njom. Ma,necu.
Kasni vec pet minuta. Opet palim cigaretu. Smiruje me.
Danas je taj dan. Samo sto ne pocnem da skacem od srece. A sto kasni?
Ispusio sam cigaretu i odmah ocistio pepeljaru.

Zvoni. Srce lupa ludacki. "Smiri se, konju jedan!"
Otvaram vrata.
I tu je,stoji ispred mene u nekom mantilu, kojeg nisam prije vidio. Kaze:"Izvini sto kasnim"."Nema veze", kazem. Brzo prolazi kraj mene, da je neko ne vidi od komsija. Osjetim neki novi miris parfema, ovaj ne poznajem.

Brzo zatvaram vrata i zakljucavam svaku bravu na vratima.